Tibetanska medicina (koja se na tibetanskom zove gSoba Rig-pa) postoji već više od 2500 godina i gotovo isključivo se temelji na biljnim lijekovima.

Tibetanci većinom žive u Indiji jer su bili izgnani iz Tibeta u kasnim 1950-im godinama.

U Sjevernoj Indiji postoji Tibetanski Medicinski Institut, gdje doktori studiraju tibetansku medicinu 7 godina prije nego steknu diplomu.

Za razliku od pristupa zapadne medicine, tibetanska (kao i kineska i ayurvedska medicina) ne računa na vanjskog napadača (virus ili bakteriju), nego radi na vračanju energetske ravnoteže koja, ako se popuni i uspostavi u organizmu, postaje nedodirljiva za bilo koju bolest.

Tibetanska medicina vjeruje, da sve patologije nastaju zbog tri takozvana otrova: neznanja, vezanosti i averzije.

To su tri emotivna faktora koja, prema Tibetancima, narušavaju energetsku ravnotežu između četiri elementa od kojih se sastoje čovjek i univerzum (zemlja, voda, vatra i eter), na taj način razbijajući našu sposobnost odbrane i samoizlječenja.

Tibetanska dijagnostika obično uključuje analizu pulsa, jezika i urina. Duhovni element je također prisutan u tibetanskoj medicini, s time da se puno pažnje posvećuje osobnosti pacijenta.

Liječenje je specifično za svakog pacijenta, no ono što mu se prvo govori je da je bolest u njegovu umu.

Tu se ne misli da je on tu bolest umislio već da je njegov način života pogrešan te da bi se trebao bolje posvetiti svome tijelu.

Tako se preporučuju promjene načina života koje uključuju duhovnu praksu, vježbanje, reorganiziranje životnih sposobnosti kao što je spavanje, hranjenje te raspored dana.

Preporučuje se i meditacija koja uključuje jednostavne vježbe disanja te kontrola uma. Isto tako preporučuje se posebna prehrana, doktor savjetuje pacijentu koju hranu ne bi trebao jesti, a koja mu je posebno od koristi.

Preporučuje se i biljna medicina. Tibetanski lijek može sadržavati do 150 sastojaka.

U tibetanskoj medicini se prije svega koriste lijekovi na bazi bilja: komprese od trava, bobica, lisca i korijena koji rastu na specifičnim mjestima i koji se beru u određeno vrijeme dana i godine.

Godišnje doba, mjesto rasta, klima i raspored zvijezda u momentu berbe utiču na energiju ljekovite biljke i određuju joj veću ili manju efikasnost.

Stoga su lijekovi prirodni u punom smislu riječi. Fizičke terapije se primjenjuju u obliku akupunkture, masaže i inhalacijske terapije.

Koriste se i komprese na bazi bilja i minerala, puštanje krvi, ljekovite kupke i oblozi.

Tibetanska akupunktura razlikuje se od tradicionalne kineske akupunkture: uglavnom se koristi samo jedna zlatna igla na čakrama, osnovnim energetskim centrima, a posebno na sedmoj čakri, koja se nalazi na vrhu glave.